uspostavio si pravdu, pa sad mirno spavaš

Biserje naše povijesti

Obraduj svog prijatelja viješcu da je dobio prinovu
Pravedni halifa Omer ibnul-Hattab, r.a., je izašao jedne noci u obilazak grada kako bi se upoznao sa problemima i potrebama gradana, pa je ugledao jednu kucu i uputio se ka njoj. Zacuo je jauke neke žene koji su dolazili upravo iz te kuce. Zapazio je covjeka koji je sjedio ispred kuce pa ga upita za razlog tog jaukanja. Covjek mu odgovori da se ta žena porada. Omer upita: “Da li ima ikoga pored nje?“ „Nema“, odgovori on. Omer se odmah vrati svojoj kuci i obrati se svojoj supruzi Ummi Kulsum, kcerki Alije ibn Ebi Taliba, r.a.:

“Allah ti je dao mogucnost da zaradiš sevab i dobiješ nagradu.“ „A, o cemu se radi“, upita ona. „Jedna žena se porada, a nema nikoga pored sebe“, odgovori Omer. „Evo, odmah idem“, odgovorio ona. Omer joj rece: “Ponesi ono što ce joj trebati i donesi mi lonac, masla i žitarica!“ Nakon što je to donijela, zaputila se sa svojim mužem koji je nosio lonac ka toj kuci. Onom covjeku pred kucom naredi da zapali vatru, a svojoj supruzi da ude u kucu i pomogne trudnici. Plemeniti halifa Omer je postavio lonac na vatru, puhao je u nju kako bi je rasplamsao dok je dim izlazio ispod njegove brade. Napravio je jelo od namirnica koje je donio. Porod je uspješno završen, pa Ummu Kulsum povika: „O vladaru pravovjernih, obraduj svog prijatelja viješcu da je dobio djecaka!“ Kada je covjek zacuo njezine rijeci „o vladaru pravovjernih“, (tj. halifa) obuzeše ga strah i stid u isto vrijeme, pa se obrati halifi rijecima: “Zastidjeli ste nas svojim humanim ponašanjem, o vladaru pravovjernih! Zar se tako ophodiš prema samom sebi?“ (Cudi se da halifa, vladar velike islamske države, zamara sebe i svoju porodicu pomažuci neznancu poput njega)
Omer mu odgovori: “Brate, onaj ko se obaveže da ce voditi brigu o životu muslimana (predsjednik, ministar, upravnik, menadžer, direktor, službenik i sl.), dužan je da bude upoznat s problemima koje imaju, i krupnim i sitnim, te da im pomaže u rješavanju tih problema, jer je on odgovoran pred Allahom, dž.š. A ako okrene glavu od njih, zanemari ih i smatra da ga se to ne tice, izgubio je i dunjaluk i ahiret.“

Ne kažnjavajte muslimane nanoseci im fizicke povrede, kako ih ne biste ponizili

Omer ibnul-Hattab, r.a., se obratio jednom skupu rekavši slijedece: „Tako mi Allaha, ja vam ne šaljem svoje namjesnike da bi vas maltretirali, niti da vam oduzmu imetke, nego ih šaljem da vas poduce vašoj vjeri i praksi vašeg Poslanika. Ako bi neko od njih to ucinio (fizicki maltretirao drugog ili nezakonito prisvojio tudi imetak), neka mi neko to dojavi, a ja cu, tako mi Onoga u cijoj je ruci moja duša, kazniti onoga koji to ucini.“
’Amr ibnul-’As, r.a., skoci na noge i rece: „O vladaru pravovjernih, ako odredeni namjesnik naredi da neki muslimani budu kažnjeni udarcima (zbog svojih prijestupa i kršenja zakona), pa to i ucini, zar ceš ga ti kazniti zbog toga?“ Omer mu na te rijeci odgovori: „Da, tako mi Onoga u cijoj je ruci moja duša, kaznit cu ga. Ne kažnjavajte muslimane tukuci ih - kako ih ne biste ponizili, ne sprecavajte ih da ostvare svoja zakonska prava - kako ih ne biste ugonili u nevjerstvo, i ne ostavljajte ih u džungli (moru neriješenih problema) - da ih ne biste izgubili.“

U vama nema dobra ako to ne govorite

Neki covjek je kazao na nekom skupu halifi Omeru ibnul-Hattabu, r.a: „Boj se Allaha!“ Jedan od prisutih ljutito prozbori: “Zar se tako obracaš vladaru pravovjernih govoreci mu: boj se Allaha?!“ Halifa Omer odgovori onome koji je kritikovao drugog: “Pusti ga neka to (rijeci: boj se Allaha) kazuje! Nema u vama dobra ako to ne govorite, niti ima dobra u nama ako to od vas ne primimo (kao savjet i opomenu).“

Njihov namjesnik je siromah

Se’id ibn ’Amir, r.a., je bio jedan od najpobožnijih i najskromnijih ashaba. Halifa Omer ibnul-Hattab, r.a., ga je pozvao i ponudio mu da ga postavi za namjesnika pokrajine Hims, pa je on to odbio. Omer mu rece: “Zar ce te hilafet i emanet obaveza koje on sa sobom nosi okaciti na moj vrat, a mene napustiti?! Ne, tako mi Allaha.“
Se’id nije imao drugog izbora, vec se zaputi sa svojom suprugom ka Himsu, gdje je od prvih dana svog službovanja u svojstvu namjesnika te pokrajine cinio razne hajrate i sva sredstva koja su mu bila na raspolaganju trošio za opce dobro svih stanovnika. Supruga ga upita zbog cega to cini, a on joj odgovori da su tako postupali ashabi Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa i on želi da nastavi njihovim stopama i da tako, sve do smrti, ostane dosljedan u slijedenju sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s.

Kada je Omer, r.a., stigao u Hims, naredio je da mu donesu spisak imena siromašnih u toj pokrajini. Kada je spisak donesen, ugleda tu i ime Se’ida ibn ’Amira, pa upita: „A ko je ovaj Se’id ibn ’Amir?“ „Naš emir (namjesnik)“, odgovoriše. Halifa ponovo upita: „Zar je vaš namjesnik siromah?“ „Da“!, odgovoriše.
„Šta je sa njegovom placom i ostalim primanjima?“, upita Omer. „O vladaru pravovjernih, on ništa ne zadrži za sebe (sve podijeli)“, odgovoriše.
Halifa Omer je zaplakao i naredio da mu pošalju hiljadu dinara. Kada je Se’id za to saznao, zadrhtao je. Njime zavlada strah. Supruga ga zapita: „Da li je halifu pogodilo kakvo zlo?“, a on je samo ponavljao: Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un (svi smo mi Allahovi i svi se Njemu vracamo, a te rijeci su dio ajeta koje izgovara onaj koga pogodi kakva nesreca). Na kraju ipak prozbori: “To je ovosvjetsko iskušenje“ (novac, bogatstvo). Zatim je mudžahidima poslao sav novac koji je dobio od halife.

Vojnik koji je ustao u odbranu svog ponosa i casti

Halifa Omer, r.a., je primio jednog vojnika koji je stigao iz Bahrejna. Vojnik u afektu, baci Omeru u lice šaku kose i rece: „Ovako sa nama postupaju tvoji namjesnici.“ Kosa se rasprši po Omerovom licu i prsima. Omer ga poce smirivati i posadi ga pored sebe. Nakon što je osjetio da se vojnik smirio, obrati mu se i upita ga o razlogu za takvo ponašanje. To pitanje je ponovo rasplamsalo njegovu ljutnju, te srdito rece: „Tvoj namjesnik u Bahrejnu (Ebu Musa el-Eš’ari) naredio je da mi, bez ikakvog povoda ili ucinjene greške, obriju glavu pred svim vojnicima.“ Omer, r.a., mu na te rijeci odgovori: „Ako bude tako kao što tvrdiš, naredit cu da njemu bude isto ucinjeno ono što je on tebi ucinio.“
Zatim se halifa okrenuo prema onima koji su bili u njegovom društvu i rekao: „Više volim da sva vojska bude poput ovog vojnika koji je ustao u odbranu svoje casti i ponosa, nego sve gradove koje smo u bitkama osvojili.“

Uspostavio si pravdu, pa sad mirno spavaš

Hurmuz (jedan od poznatih perzijskih vojskovoda) je zarobljen i doveden halifi Omeru ibnul-Hattabu, r.a., koji tada nije bio u svojoj kuci. Cuvar koji je doveo Hurmuza tražio je halifu Omera i zatekao ga kako spava glave položene na savijeni ogrtac. Kada ga je Hurmuz ugledao (kako spokojno spava bez ikakve straže ili garde), rekao je: „Ovo je lahka i ugodna vlast, uspostavio si pravdu, pa sad mirno spavaš. Služio sam cetverici perzijskih careva koji su imali krune na glavama, pa niko na mene nije ostavio poseban utisak ili izazvao osjecaj divljenja kao ovaj covjek sa ogrtacem.“

Da je neko drugi to izustio...

Omer ibnul-Hattab, r.a., zaputio se ka Šamu u društvu Ebu ’Ubejd ’Amir ibnul-Džerraha, r.a, pa su stigli do prelaza preko rijeke. Omer je jahao na svojoj devi. Skinuo je obucu, prebacio je preko vrata i ušao u vodu. Gazeci plicakom poveo je svoju devu. Ebu ’Ubejde mu rece: „O vladaru pravovjernih, zar da ti to ciniš (izuvaš svoju obucu i gaziš preko rijeke vodeci svoju devu). Nije mi drago to što ce te stanovnici Šama detaljno odmjeriti i od glave do pete pregledati. Omer, na te rijeci odgovori povišenim tonom: „E, da je neko drugi to izustio, o Eba ’Ubejde, ucinio bih da okusi žestoku kaznu koja ce predstavljati opomenu Muhammedovom ummetu! Mi smo uistinu bili ponižen narod, pa nas je Allah islamom uzdigao i osnažio, pa kada tražimo snagu (u necemu ili nekome drugom) pored onoga cime nas je Allah uzdigao i osnažio, On nas ucini poniženim.“

Poziv za pomoc iz Mesdžidul-aksa’a

Nakon bitke na Hittinu Salahud-din el-Ejjubi želio je da malo predahne od silnog umora i napora kojima je bio izložen, ali je tada stiglo pismo od jednog zarobljenika iz Damaska koji se nalazio u Jerusalimu (Kudsu). To pismo bilo je poziv za pomoc upucen velikom mudžahidu Salahud-dinu el-Ejjubiji, a ono glasi:
O vladaru koji si oborio krstaška obilježja,
iz Jerusalima ti stiže žalba na nasilje i nepravdu.
Sve džamije su ciste i blistave,
ali je moja cast uprljana.
Nakon što je procitao to pismo, odmah se zaputio ka Jerusalimu, opkolio ga i, napokon, vratio u ruke muslimana, ispisujuci tako najblistavije stranice islamske povijesti.

Taj komad platna stavite u moje kefine

Omer ibnul-Hattab, r.a., jednom prilikom je obilazio svoje podanike zamotan u svoju odjecu kako ga ljudi ne bi prepoznali. Želio je da sazna istinsko stanje svojih potcinjenih. Ugledao je jednu staricu, prišao joj i nazvao selam. Zatim ju je upitao: „Šta misliš o Omeru?“ Starica na to pitanje odgovori: „Neka ga Allah radi mene ne nagradi.“ Omer upita: „A zašto?“ Ona rece: „Zato što mi on, tako mi Allaha, nije dao ni jednog dinara niti dirhema još otkako je postao vladar.“ Omer uzvrati na to rijecima: „A šta Omer zna kako je tebi kad ti ovdje živiš (tj. daleko tako da nema informaciju o njoj)?!“ Starica opet odgovori: „Subhanallah (slavljen neka je Allah)! Allaha mi, nisam mislila da ce iko preuzeti na sebe obavezu brige o ljudima, a da nije upoznat sa onim što se nalazi izmedu istoka i zapada (odnosno o svim stanovnicima islamske države od krajnjeg istoka do krajnjeg zapada).“ Te rijeci rasplakaše Omera, pa rece: “Teško Omeru, svi, pa cak i starice bolje razumiju stanje od tebe (izgovara rijeci koji ukazuju na njegovu skromnost).“ Nakon toga joj rece: „Allahova robinjo, pošto ceš mi prodati tu svoju žalbu na Omera, da ti je nanesena nepravda?“ Starica rece: „Ne šali se sa mnom, Allah ti se smilovao!“ On joj na to odgovori: „Ja se ne šalim“, pa je ostao sa njom sve dok nije otkupio njenu žalbu na nepravdu za dvadeset i pet zlatnika.

U tim momentima su naišli Alija ibn Ebi Talib i Abdullah ibn Mes’ud, r.a., pa su mu se obratili na slijedeci nacin: „Esselamu alejke, o vladaru pravovjernih!“ Cuvši te rijeci starica rukom pokri glavu i rece: „Teško meni, kritikovala sam u lice vladara pravovjernih!“ Omer joj rece: „Ne boj se, Allah ti se smilovao!“ Zatim je zatražio komad platna da nešto napiše, ali ga nisu mogli naci, pa je pocijepao dio svoje odjece i na njemu napisao slijedece: „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je potvrda da je Omer od te i te žene otkupio njezinu žalbu za ucinjenu joj nepravdu za dvadeset i pet zlatnika, otkad je preuzeo upravljanje hilafetom pa sve do tog i tog dana. Ako na mahšeru pred Allahom bude tvrdila da Omer nije ispunio svoju obavezu prema njoj, nek se zna da je Omer cist i nevin pred tim eventualnim optužbama.“ Svjedoci su bili Alija ibn Ebi Talib i Abdullah ibn Mes’ud. Taj komad platna Omer je poslao svom sinu i naredio mu: „Kada umrem, taj komad platna stavite u moje kefine kako bih sa njim sreo svoga Gospodara.“